Danas svijetlo Islama bliješti Afganistanom. Da bi se Šerijatski zakon uspostavio, 1.6 miliona šehida je prolilo svoju krv. Naše hrabre sestre, koje su se uz šehide borile su vrijedne spomena. One ne samo da su podnosile muke i poteškoće Hidžre na Allahovom Putu, nego su istovremeno podsticale, svoju braću, sinove i očeve da krenu putem Džihada na Allahovom Putu, dok su pojedine i lično na prvim linijama uzele udijela u borbi protiv komunista.
1979 godine, kada je tadašnji Sovjetski savez okupirao Afganistan, Mudžahidi Islama su se uspijeli oduprijeti ovoj okupaciji i odbraniti svoju zemlju. Muslimanke Afganistana su svojim doprinosom potpomogle taj otpor. Što se tiče broja tih žena on je veoma nizak, djelimično zbog utjecaja tradicionlane Afganske kulture, zbog kritične situacije i jednim dijelom jer je veliki broj civila zbog rata izbjegao iz Afganistana. Ali u odredjenom vremenu, Muslimanke Afganistana su potpomagale vojne operacije. Ovdje ćemo se prisjetiti nepoznate Mudžahide, čije dijelo će historija upamtiti, i od čije hrabrosti i dan danas Ruskim vojnicima se kosa naježi. O njoj će se govoriti u nastavku teksta, ali je važno sada napomenuti da je ova Mudžahida imala samo devet godina i da je postigla šehadet. Ovakve su bile žene Afganistana, slale su i hrabro bodrile svoje najmilje na frontovima.
Jedna od poznatih priča o hrabrim mudžahidama je i sledeća koja govori o „Jednoj hrabroj Muslimanki u bitki u Džalalabadu“, porijeklom iz Arabije, koja je učestovala u Afganistanskom Džihadu. Ona je pomenuta u sledećoj priči, koju nam je ispričao njen sin.
„HRABRA MUSLIMANKA IZ BITKE U DŽALALABADU“
Rodom sam iz Mekke i moja kuća je u neposrednoj blizini Bejtullaha.Tako je blizu da jasno možemo čuti svaki ezan. Uvijek sam bio oduševljen Zapadom i njihovim nevjerničkim manirima, tako da sam lahko postao žrtva njihove nevjerničke propagande. Kao i mnogi Arapi, pravio sam se da nečujem plač potlačenih Muslimana. Nako završetka mog školovanja, dobijam posao u jednoj avio-kompaniji i selim se u London. Nakon nekog vremena vratio sam se u Arabiju da se ženim. Bio sam zabavljen pripremama za svadbu, kada sam sreo jednog mog prijatelja, koji mi je ispričao da je rat izmedju Islama i nevjernika je počeo u Afganistanu i da su Rusi sa svim snagama krenuli da ugase Allahovo svijetlo. Oni su ti koji ubijaju i pljačkaju. Došlo je vrijeme da se Muslimani ujedine i skupa se odbrane od nevjerničke okupacije i da se pripreme za Džihad na Allahovom Putu.
Bio sam zaprepašten njegovim riječima, jer tada sam bio opčinjen bogastvom i dunjalučkim uspjesima i borba protiv nevjernika je bilo totalno suprotno mišljenje od moga. Odgovorio sam mome prijatelju Mudžahidu:“Ti si poludio!“ Vratio sam se kući i mojoj majki ispričao ovaj dogadjaj.
Dok sam joj pričao, gledao sam u njeno tužno lice. Šokirao sam se kad je počela da plače, moleći me:“Odvedi me u Džihad u Afganistanu, hoću da preselim kao šehid na Allahovom Putu!“
Riječi moje majke su me kao munja pogodile u srce. Prezirao sam i gadio se sam sebi. U glavi su mi se vrtile slike lica drugih majki, kao što je i moja, koje su žrtve nevjerničkih mučenja, a to sve zbog moje nemarnosti i nemarnosti drugih sličnih meni. Obavila je svoje ruke oko moga vrata i plakajući i dalje govorila:“Odvedi me u Afganistan!“ Njen plač me nanovo potresao.
Rekao sam mojoj voljenoj majci:“Draga majko, nema potrebe da ti ideš tamo, ja sam spreman da žrtvujem svoj život umjesto tebe!“ Odlučno je odgovorila:“Hoću lično da učestujem u Džihadu!“
Osjećao sam se bespomoćno radi njene čvrste odlučnosti. Dogovorili smo se da ja odem prvi i pobrinem se za smještaj i ostale potrebštine, pa bi se potom vratio po moju majku. Teško se pomirila sa time, ali je bila veoma radosna dok me ispraćala. Našao sam smještaj u Pakistanu i uputio se nazad po moju majku. Po dolasku kući bio sam obavješten da je moja majka jako bolesna i da se nalazi u bolnici. Požurio sam da pronadjem bolnicu u kojoj je se nalazila. Doktori su mi rekli da moja majka nema još mnogo preostalog vremena za život zbog njene teške bolesti. Zagrlio sam moju majku, i rekao joj da sam došao da je sa sobom povedem u Afganistan. Kada je to čula kao da je električni šok pogodio njeno staro i iznemoglo tijelo, moja majka je ozdravila.
Naredni dan me oduševilo, kada je moja stara nana došla i donijela svo svoje zlato, koje je donirala za Mudžahide. Oprostio sam se od moje djece i sa mojom majkom se uputio prema Pešvaru(Pakistan). U Pešvaru, moja majka je postajala sve nestrpljivija zbog čekanja i jake želje da ide na frontnu liniju. Zamolio sam mog emira(komandanta) za dozvolu da povedem moju majku sa mnom na front, na što je on izrazio želju da lično porazgovara sa mojom majkom. Moj emir je rekao mojoj majci, da je dovoljno učinila samim dolaskom ali da je veoma opasno da ide na frontnu liniju sa Mužahidima. Moja majka se nije usprotivila emirovim riječima, ali je bila veoma tužna. Ona je se vratila a ja sam ostao na frontnoj liniji sa namjerom da sa nje nikada više ne odem.
Prošlo je neko vrijeme i dobio sam obavijest da se moja majka od silne želje za šehadetom, ponovo razbolila, da stalno plače i da će tog i tog datuma doputovati u Islamabad. Uputio sam se prema Islamabadu. Jako me rasrdilo emotivno stanje moje majke. Rekla je da ovaj puta je došla da žrtvuje svoj život za vjeru Islam i da nema namjeru da se vraća dok to i ne ostvari. Poveo sam moju majku sa mnom na front u Džalalabad. Suze radosnice kod moje majke nisu prestajale da liju od silne radosti.“ Danas ćemo poraziti nevjernike!“, govorila je i njene stare i iznemogle ruke su tako jake izgledale. Kada smo se približili frontnim linijama, mladi Mužahidi su počeli tekbire donositi, vidjevši moju staru majku, kako odlučno želi da svoj život žrtvuje za Allahovu vjeru. Ovo su posebni trenutci, koji će u historiju ući. Neposredno poslije našeg dolaska, Allahovi neprijatelji su žestoko počeli pucati na Mudžahidske linije, dok su se uzvici Islama orili.
Samo oni koji učestuju u Džihadu, znaju koliko su ovi trenutci vrijedni za Mudžahida. Mudžahidi su postavili moju majku u zadnje redove, dalje od samog poprišta borbe.
Sa Bismillom i donoseći tekbire, pucala je na Allahove neprijatelje. Nakon 5 sati neprestane borbe, Ruski avioni su počeli bombardovati Mudžahidske redove. Svi mudžahidi su se povukli u rovove i bunkere, dok je moja majka i dalje ostala pucajući na svome mjestu. Digla je svoje ruke i dovila:“Oh, Allahu Najmilostiviji, podari mi šehadet!“
Dugo vremena je ostala na tom mjestu doveći:“Oh, Allahu ako nije Tvoja volja da postignem šehadet, onda me obraduj nagradom na Tvome Putu. Neželim da se na Sudnjem Danu sa tobom sretnem a da nisam nikakvog udjela u Džihadu imala!“
Allah subhanahu we te'ala uslišao dove ove stare majke, i podario joj da se sa zadovoljstvom u srcu vrati svojoj kući.
PRIČA O MLADOJ MUDŽAHIDI
Snažni ruski tenkovi su drobili kamenje pod sobom, dok su se planine tresle od njihove galame i slogana, koje je ruska vojska pjevala. Svako vozilo i svaki tenk je imao crvenu zastavu na sebi. Ruski vojnici su se bez imalo straha kretali, jer su bili obaviješeni da su sva sela u tom regionu Afganistana napušena i svo civilno stanovništo izbjeglo. Dok se ovaj konvoj nevjerničke vojske bezbrižno kretao kroz napuštena i popaljena sela, sa osvetničkim mislima u njihovim glavama nisu ni slutili šta će im se desiti...
Iznenada sa malog brežuljka, prema kojem su se kretali, počela je pucnjava. Ruske kukavice su počele tresti od straha, dok je neočekivana pucnjava bila sve jača i jača. Nprijatelj je otrpio nekoliko gubitaka, dok je ovaj neočekivani napad ulio strah u njihova srca i paniku u njihove vojne redove. Konvoj je stao i svi tenkovi, topovi i neprijateljski mitraljezi su počeli pucati u pravcu malog brežuljka, sa kojeg je dolazila pucnjava. Sav brežuljak je bio razoren od kontra- napada ruske vojske. Oblaci dima od granata su prekrili nebo. Rusi su bili ubijedjeni da su uništili napadače. Odlučno su krenuli prema razorenom brežuljku, dok nije i sa desne strane tog brežuljka ponovo počela jaka pucnjava. Ovaj napad je pobio mnogo više komunističkih vojnika i dosta njih se zbog panike i straha razbježalo glavom bez obzira. Zbog haosa medju njihovim redovima, mnogo ruski vojnika je pucalo i ranjavalo svoje drugove.Rusi su ponovo uzvratili razarajućim kontra- napadom na mjesto odakle je pucnjava dolazila, sve dok pucnjava sa tog mjesta nije potpuno utihla. Zbog nespremnosti i loše pozicije, ruski tenkovi su se imedju sebe gadjali, tako da je se crvena revolucija u svojoj sopstvenoj krvi gušila. Rezerve municije su se polahko trošile i ruski komandanti su smislili novi plan za napad, na mjesto odakle je pucnjava dolazila. Neprijateljska vojska je sa kalašnikovima i minobacačima počela opkoljavati mjesto pucnjave. Kada su opkolili i pretražili svo mjesto, u čudu su se čudili kuda je napadač mogao tako brzo nestati jer je čak šta više bilo veoma teško i preživjeti onakav razarajući kontra- napad. Pretražujući to mjesto, ruski vojnici su naišli na tragove krvi na tlu. Sa strahom su pratili sitne korake natopljene svježom krvlju, dok nisu došli do jedne stijene, gdje su se njihovi pogledi skamenili. Naslonjena na stijenu sa kalašnikovom u ruci ležala je mrtva, mlada devetogodišnja Afganska djevojčica, ista ona koja im je toliki gubitak zadala, i unijela toliki haos u njihove redove, a umjesto koje su Rusi mislili da je cjeli odred Mužahida. Ova djevojčica je tokom evakuacije, odbila da napusti selo i zaklela se da će osvetiti krv njenih roditelja. Njene sićušne rukice su se digle u odbranu Islama. Ova mlada djevojčica je primjer nevinosti i mladosti našeg ummeta, koja je krenula stopama svojih prethodnika, očekujući šehadet na Allahovom Putu. Prodala je svoj život Allahu subhanahu we te'ala dok je kjafirima pokazala da je hrabrost jedne devetogodišnje Afganske djevojčice dovoljna da im nanese ovolike gubitke. Njihovi snovi o zauzimanju ove zemlje su iluzija, jer će poniženi iz nje otići.
Ova mlada djevojčica je neprijatelju pokazala da su sjećanja na prethodnike Islama još prisutna, i da sestre Mauza i Muaza radijallahu anhu (djeca koja su ubila Ebu Džehla) i dan danas postoje. Oh Allahovi neprijatelji, sve dok ovakve djevojčice postoje, vaši prljavi i gadljivi ciljevi nikad neće biti ostvareni!
PRIČA O SAIDI BIBI
Saida Bibi je bila 16-to godišnja djevojčica, iz malog mjesta Astor(ili Istor) iz Lughman provincije u Afganistanu. Njen brat Šjehr Afzal je bio zagorijeli komunista. Od početka crvene revolucije, Rusi su ubijali nevine civile, žene i djecu. Jednog dana su Rusi i još vojnika iz crvene armije, okupirali jedno selo u blizini mjesta, gdje je Saida živjela. Oblaci crnog dima su se izdizali iznad porušenog sela, ulice i kanali su bili puni krvi ubijenih žena i djece. Saidin brat je u kući sjedio sa svojim prijateljima, komunističkim vojnicima, dok ih je Saida posluživala. Prišla je svome bratu i čestitala mu:“Postigao si veliki uspijeh, pobio si neprijatelje revolucije, i ponosim se tobom! I ja bih volila da vas pomognem protiv neprijatelja, i zato vas pozivam da večeras budete gosti u našoj kući!“, obratila je Saida prijateljima svoga brata ovim rijčima. Njen brat i njegovi prijatelji su pristali na ponudu.
Ova hrabra djevojčica je spremila za njih hranu i poslužila ih. Poslije jela, ruski vojnici su se oduzeli od velike količine popijenog vina i pospali. Saida je pričekala dok svi nisu utonuli u duboki san, potom uzela nož i poklala sve ruske vojnike. Nakon ovoga, probudila je svoga brata, i rekla mu:“Voljeni brate, probudi se da vidiš tvoje prijatelje!“
Kada je njen brat vidio mrtva tijela ruskih vojnika oko sebe počeo je galamiti na svoju sestru, na što je ona ponosno odgovorila:“Žašto si tako šokiran, uradila sam isto što i ti. Tvojim očima si gledao zlodjela, koja su tvoji prijatelji počinili, pa sam pomislila da bi i Rusi a i oni koji ih slijede, trebali biti istom mjerom poniženi.Muslimanske žrtve se moraju osvetiti, da bi Afganistan jednog dana bio slobodan!“
Brat, čuvši ove riječi svoje sestre, zatražio je od nje halala, na što mu je onda odgovorila:“Iako bi ti ja halalila, znaj da Allah, ova zemlja i ovaj narod to nikada nebi učinili!“ rekavši ovo Saida je ubila i svoga brata. Saida je kasnije postigla šehadet u jednom od ruskih napada. Njen primjer hrabrosti će se pamiti u historiji Afganistana. Rekao je Allahov Poslanik salallahu alejhi we selleme:“Prvak šehida je Hamza, potom onaj ko kaže istinu nepravednom vladaru pa ga ovaj ubije.“
Islam nije došao da toleriše Kufr (Nevjersto), već je došao da oslobodi čovjeka od robovanja stvorenjima a da uputi na robovanje Stvoritelju!
Izvor: http://fissabilillah.over-blog.com
Sa francuskog prevela : Emetullah
