Prošlog ponedeljka, oko 2 sata popodne po Bagdadskom vremenu, u američkoj vojnoj bazi u savjetovalištu za pružanje psihološke pomoći, američki vojnik je ubio 5 svojih drugova. Admiral, Mike Mullen, je na press konferneciji u Pentagonu izjavio da se ubistvo desilo ne mjestu gdje su pojedincima pružana psihološka pomoć. Admiral Mullen je izjavio: ''Meni ovaj događaj govori ustvari o potrebi da udvostručimo naš trud po pitanju tretiranja psihičkog stresa medju američkim vojnicima. Ovo isto povlači pitanje o slanju više vojnika u Irak.''
Komentirajući paralelno o ovom incidentu , američki Sekretar za obdranu Robert Gejc je izjavio, kako Pentagon mora povećati svoj trud da pomogne američke vojnike u smanjivanju psihičkog stresa, pogotovo u ratnim zonama, gdje vojnici nemaju dug period odmora izmedju sluzenja vojnih rokova.
Dijagnozu koju su i Gejc i Mulen opisali, prema veternaskim zdravstvenim ekspertima je opisana kao PSTD ili poslije ratni stres sindrom.
Dok su američki vojnici nakon svog povratka sa ratišta podložni mnogim destruktivnim navikama kao što je samoubistvo, kao poslijedica psihičkog stresa, možemo evo i posvjedočiti iste dogadjaje u Iraku.
Zadnji zabilježen sličan dogadjaj se odigrao 2005 godine kada je ručna bomba detonirana na prozoru vojne kasarneu Tirkitu, ubivši američkog kapetana i pukovnika. Za ovo ubistvo optužen je pukovnik Alberto Martinez.
Šokirajuća priča o ovom ubistvu 5 američkih vojnika nije ništa novo, kada sagledamo kako američka vojska, skoro četiri godine u Irak šalje vojnike dijagnozirane sa poslije ratnim stres sindromom.
Brajan Kasler, bivši američki marinac, kaže kako još uvijek pati od poslijedica poslije ratnog sindroma, kako ima skoro svaku noć noćne more i da tako jako struže zubima, da je imao dislokaciju vilice.
''Neprepoznajem sebe, nakon svega.Najveći mi je problem biti okružen ljudima. Nikada nisam ni pomišljao na samoubistvo, ali evo zadnjih par mjeseci, često dok vozim auto, zamislim kako bi bilo da zatvorim oči na 15 sekundi i da autom udarim u betonski zid i tako okončam svoj život.Ovo nisam ja.Ovako razmišljam otkako sam došao iz vojske.Nekada sam bio romantičar, a sada imam problema u intimnom životu.Nije moja djevojka kriva za to, već ja moram da poradim na riješavanju nekih pitanja sam sa sobom.Nemogu čak ni na posao da se skoncentišem. Jedino šta mi je u mislima, jeste kako okončati ovaj rat.''
Rat je zločin. To je jedno stanje koje podstiče ogromnu psihičku napetost. Rat ne donosi sa sobom ništa dobro. Jedino sto prozlazi iz rata je patnja za svakoga ko je uključen u taj rat bilo da se radi o Iračkim civilima ili američkim vojnicima.
Jedna od komplikacija je ta, što američka vojska svoje vojnike stavi na terapiju sa antidepresantima (lijekovima za liječenje depresije) prije nego ih vrate ponovo u rat. Anonimna ispitivanja iz 2007 godine, koja su koristila zdravstvu za mentalno zdravlje u američkoj vojsci kao baza podataka, je dokazala da 12% vojnika u Iraku i 17% u Afganistanu koristi antidepresante ili tablete za spavanje, kao pomoć protiv psihičke napetosti.
Svaki drugi od pet američkih vojnika, koji počine samoubistvo, su bili na terpaiji za liječenje depresije.
Los Angeles Times je u Maju, 2008 godine objavio da preko 15 000 američkih vojnika po povratku sa ratišta posjećuje savjetovališta za psihološku pomoć. Neki od njih nisu sposobni čak ni po završetku ovih posebnih programa za mentalnu rehabilitaciju, da se vrate nazad na ratišta, pa je američka vlada odobrila novčane bonuse od 500$ mjesečno za one, koji spadaju u ovu kategoriju, ali ni to nije podiglo moral kod pojedinaca.
Serđo Kohegrin, bivši američki vojnik iz Texasa, je od straha da nakon služenja dva vojna roka u Iraku, bi ponovo mogao biti poslan, iako mu je ugovor sa američkom vojskom istekao, stavio pištolj u usta, želeći tako okončati svoj bijedni i jadni život u kojem vise nije osjećao niti radost niti zadovoljstvo. Patio je od nesanice i noćnih mora i odbijao je da koristi terapiju lijekovima protiv depresije. Živio je u stanu sa svojim prijateljom, jer kod roditelja je imao stalne probleme, zbog konzumiranja velikih količina alkohola, razbijanja stvari po kući i maltletiranja samih roditelja.
Godinu dana poslije ovog dogadjaj Serđo detaljnije prepričava kako se osjećao tog trenutka. ''Držao sam pištolj kalibra 40 dugo vremena u mojim ustima, pokusavajući sam sa sobom razlučiti šta da radim.Da li da okončam ovu patnju ili da pustim da mi dalje muči? Na svu sreću zaspao sam, i nakon mog budjenja sledećeg jutra, zatekao sam mog cimera, koji je uzeo pištolj od mene i odnio ga na sigurno mjesto a potom me žestoko izkritikovao. Tada sam odlučio da se suprostavim ovoj patnji i odlučio da uradim nesšto, što bi zabavilo moje misli pred neprekidnog razmisljanja o ratu.''
Nažalost mnogo ratnih veterana ne razmislja kao Serđo.
Dr Ivan Kanter, psiholog, zastupnik za američke veterane, na jednoj konferenciji je izjavio: Ja sam govornik za one, koji nemogu više da sami za govore, zbog velikih omjera njihove bolesti, jer mnogo njih nije više sposobno da bude uopšte medju ljudima. Ovdje sam da zastupam njihova prava. Njihova žalost i gubitak su cijena američke okupacije. Cijena američkom zdravstvu o kojoj želim da pričam, a o kojoj se istina krije od vas, jer kad bi ste znali kolika je ona, sigurno bi dva puta razmislili o slanju američkih vojnika u rat.
Ogroman broj vojnika dijagnoziranih sa poslije ratnim stres sindromom je direktno vezano za samoubistva medju tim vojnicima, dodao je Dr. Kanter.
PSTD je jedna rana, koja pravi veliki hendikep kod onoga ko je dijagnoziran sa njom. Simptomi kao što su: nesanica, halucinacije, psihička napetost, nekontorlisano izlijevanje srdžbe, nedostatak koncentracije, povučenost, emotivna izolacija, spriječavaju bilo kojeg veterana da bude danas ovdje sa nama na ovoj konferenciji.izjavio je Dr. Kanter
Kako se rat nastavlja, bez odredjenog kraja, netreba da se čudimo ovakvim zločinima u američkoj vojsci u Iraku a niti u USA.
Izvor.www.dahrjamailiraq.com
Prevod sa engelskog: Emetullah
