od Abdullah Azzama (rahimehullah)
preveo sa engleskog: ebu zerr el-banjaluki
"Bila je to godina 1963 kada je bilo objavljeno u Damaskusu:
Ja vjerujem u Ba'th (partiju) kao Gospodara, koji nema druga
i u Arabizam kao vjeru, pored koje nema druge vjere
Pripadnici Ba'th (partije) i Nusejrije započeli su da napadaju Islam. U gradu Hama desilo se da je profesor govorio protiv Islama pa je jedan od mladića ustao i udario ga. Onda je i ostala omladina ustala i prebila ga na smrt u razredu. Pa je došao policajac i ubio mladića. Kada je Šejh Marvan Hadid tražio policajca kako bi primjenio kaznu osvete nad njim, rekli su mu: Jedan za jednog (to jest, mladić je ubijen za ubistvo učitelja)." Marvan je odgovorio: "Ne, mladić je bio Musliman, a učitelj je bio nevjernik! Njegova krv je dozvoljena! A što se tiče Muslimana, njegova krv mora biti osvećena!"
Država je to odbila, pa je Marvan rekao: "Dobro", i otišao je i sakupio je omladinu koja je bila oko njega. Džamija je bila odmah do zgrade njegovog stana gdje je omladina obično spavala, i on bi ih tu dovodio i podučavao ih. Otišao je u Džamiju as-Sultan i sakupi ih, svaki od njih nosio je granatu i pištolj. Neki od mladića su još uvjek bili u srednjoj školi! Započeli su da govore Allah je Najveći i obznanili su njihov rat protiv države. Tako da su tenkovi došli pred Džamiju as-Sultan i pucali na nju, dok je omladina stajala na minaretu. Minaret je srušen zajedno sa omladinom u njemu, a džamija je uništena zajedno sa njima unutra.
Tako mi Allaha, neki od povjerljivih stanovnika grada Hamah rekli su mi - a Allah zna najbolje - da su nakon par dana dok su uklanjali ruševine sa ovih mladića koji su bili ubijeni, mogli čuti tasbih i tekbir ispod ruševina.
Bilo kako, za Šejha Marvana je bilo zapisano da preživi, pa su ga odveli na sud. Ovo je javno urađeno da bi pripadnici Bath partije kasnije mogli tvrditi da oni postupaju pravedno. Dozvolili su nekim stranim novinarima da prisustvuju saslušanju. Sudije u ovome slučaju bili su Mustafa Tallas i Salah Džedid. Mustafa Tallas je bio ministar odbrane u Siriji, a Salah Džedid je bio najuticajniji Nusejrija u zemlji.
Rekli su mu: "Zašto si uzeo oružije i krenuo protiv države?"
Šejh Marvan je odgovorio: "Zato što postoji pas Nusejrija Salah Džedid - on kaže da je ovo Salah Džedid! - i postoji pas koji sebe pripisuje Ehlu Sunnetu po imenu Mustafa Tallas, i oni žele da istrijebe Islam u ovoj zemlji, a mi to odbijamo i borićemo se protiv toga da Islam bude istrijebljen u ovoj zemlji sve dok smo živi."
On je onda izazvao Revolucionarne Stražare da ga ubiju u sudnici, ali policija je čuvala Šejha Marvana ispred stranih novinara, da se ne kaže u svjetu da je ubijen u sudnici.
Oni su mu rekli: "Ti radiš za nekog drugog."
On je odgovorio: "Ja radim za Allaha, Svemoćnog i Uzvišenog. A što se tiče onoga koji služi druge, pa to je vođa vaše partije."
Oni su rekli: "Ti kažeš da je Muhammed al-Hamid sa tobom, a on te mrzi."
Marvan je odgovorio: "A ako oni glave okrenu, ti reci: "Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega; samo se uzdam u Njega, On je Gospodar svemira veličanstvenoga!" [9:129]
Bio je to važan sudski proces. On je osuđen na smrt zajedno sa grupom mladića. Neki od mladića bili su oslobođeni, bilo kako, oni koji su bili oslobođeni počeli su da plaču, a oni koji su osuđeni na smrt počeli su da se smiju. Strani novinari bili su šokirani: oslobođeni plaču, a osuđeni na smrt se smiju? Pa su im mladići osuđeni na smrt rekli: "Nama je dat Džennet, a oni su odvračeni od Dženneta?" i odvedeni su u zatvor na čekanje pogubljenja.
Šejh Marvan kasnije mi je rekao: "Nisam nikada proveo vrijeme u mome životu slađe mome srcu i duši od tih dana u kojima smo mladići i ja čekali na naše pogubljenje."
I možda je za vrijeme ovih dana Šejh napisao:
"Duša će sutra biti proživljena, i susrešće Allaha u njeno zakazano vrijeme"
Ovo su riječi Marvana Hadida. Bilo kao, jedan od učenjaka iz grada Hamah, Šejh Muhammed el-Hamid, otišao je do Emina el-Hafiza, koji je bio predjesdnik Sirije u to vrijeme, iz grada Hama također, i rekao mu: "Šta namjeravaš uraditi sa Mavranom Hadidom?"
On je odgovorio: "Osudili smo ga na smrt."
Muhammed el-Hamid je rekao: "Je si li ti zdrav? Misliš li da će Hama prešutiti vaše pogubljenje Marvan Hadida? Susrešćete beskrajne probleme!"
Emin je odgovorio: "Šta ti misliš, Šejh?"
On je rekao: "Mislim da ga trebaš osloboditi i pomilovati."
Emin je rekao: "Idi i oslobodi ga lično."
Šejh Marvan Hadid kasnije mi je rekao: "Pa je Šejh Muhammed el-Hamid došao i rekao: "Djeco moja, a on je bio njihov učitelj koga su voljeli, dođite!" Oni rekoše: "Gdje?" On je rekao: "Država vas je pomilovala." Pa smo mu rekli: "Neka ti Allah oprosti, jer si nas odvratio od Dženneta."
Šejh Marvan se vratio, i nije znao za odmor. On je ustvari bio bomba koja treba da eksplodira...bio je jako neobičan. Godine 1973, objavili su novu konstituciju u kojoj su zvanično poništili Siriju kao Islamsku Republiku. Pa je Marvan Hadid ustao i rekao: "Ko će mi dati beju (prisegu na vjernost) do smrti u džamiji?" I kada je Šejh Marvan započeo da govori ljudi su započeli da izlaze iz džamije, jedan po jedan, jer su njegove riječi bile jako opasne, a i samo slušanje tih riječi je bilo opasno. Mašejih izađoše, jedan za drugim. Neki od njegovih sljedbenika, od žara koji su imali, izvukli su puške i počeli da pucaju unutar džamije.
Lično sam čuo kasetu, da. Mogu prepoznati one koji su pucali iz pušaka koji su bili iz grada Hama. Ljudi iz grada Hama su isti kao i Afganistanci. Oni su beduini koji se ne poigravaju okolo, kao i Afganistanci.
Bilo kako, nakon nekog vremena, on je nestao, samo da bi se pojavio u Damaskusu. Živio je u stanu, i započeo je da skuplja i nabavlja oružije. Allah Akbar - on nije znao za ono što se zove slobodno vrijeme ili dosada, i nije znao za strah. Sakupio je mašinke i granate. Kad god bi čuo za mjesto u Damaskusu gdje ima dostupnih granata, poslao bi jednog od mladića da to kupi.
U ovo vrijeme, obavještajci su ga tražili - ja Selam! I u ovo vrijeme, ja sam bio na univerzitetu u Damaskusu. Nastojao sam završiti moje obrazovanje na univerzitetu; dobio sam moju diplomu za Šerijat u Damaskusa, i moj glavni i doktorat sa el-Azhara. I dok sam studirao na univerzitetu, mladić - jedan od studenata Šejha Marvana - došao je i upitao me: "Da li želiš da vidiš Šejha Marvana?" Rekao sam: "Šta? Odmah sada!" Pa sam otišao kod njega i ušao u njegov stan, i vidio sam lice koje nije pripadalo ljudima ovoga svjeta. Bilo je tako čisto i neobično; svjetlost je dolazila sa njegovog lica. Prve riječi koje mi je rekao - a poznavao me je iz naših dana u Palaestini - bile su: "O Ebu Muhammede! Zar ne žudiš za Džennetom?" I to je bio zadnji put da sam ga vidio.
Bilo kako, policija ga je tražila, a šta je on radio? Skupljao je oružije. On je tražio oružije koje može iskoristiti da se oslobodi od Nusejrija. Jednog dana, obavještajci su otkrili njegov stan i opkolili ga. Sa Šejh Marvanom su bila i dvojica njegovih studenata, kao i njegova žena, sa kojom još nije imao bračne odnose. Rekao joj je: "Ne želim da imam bračni odnos s tobom, jer osjećam da će me to spriječiti od drugih stvari," pa je ostao nevin. Da, oženio se, ali nije imao bračni odnos.
Jedan od njegovih studenata sišao je dole da kupi doručak za njih. Vidio je auta koja čekaju ispred, pa je krenuo nazad. Vidio je šest auta koja koriste obavještaci, kako čekaju. Pokušao je da se vrati u stan ali su ga uhvatili. Ovaj mladić je nosio džepni nož - stanovnici grada Hama obično nose noževe u njihovim zadnjim džepovima - a u autu je bilo šest obavještajaca. Pa je mladić stao do njih, izvukao njegov nož, zaklao svakog od njih, i onda pobjegao. Sirene su se zatim upalile u čitavom Damaskusu. Policija je započela da ga traži i ganja sve dok ga na kraju nisu opkolili u zgradi, odakle je skočio sa trećeg ili četvrtog sprat i pobjegao. Uspio je da pobjegne od njih i konačno stigne u Jordan.
Vratimo se Šejhu Marvanu: policajska kola započela su da opkoljavaju zgradu njegovog stana poslije sabaha, i počeli su da pozivaju na mikrofon: "Stanari zgrade! Napolje, jer je prisutan Irački špijun kojeg želimo da uhapsimo!" - u ovo vrijeme, postojale su razlike između Sirije i Iraka. Pa je Šejh Marvan uzeo njegov mikrofon (ima je svoj lični mikrofon koji je koristio za ezan), i rekao: "O obavještajci! O policijo! O vi koji opkoljavate zgradu! Imate 15 minuta, i morate otići za ovih 15 minuta. Nakon toga, započinjemo borbu sa vama ako ste još tu." I on je stvarno čekao 15 minuta, i nakon 15 minuta, on je otvorio vatru sa puškama i granatama. Pozivi su upućeni lokalnoj policijskoj stanici, na kraju, 1000 policajaca i obavještajaca su opkolili zgradu, protiv Marvana i jednog brata koji je bio sa njim, i njegove žene. Pokušali su unići u zgradu, pa je drugi brat sišao dole i susreo ih na ulazu sa malo TNT-a. Onda su pokušali ući odozgo, sletili su na krov zgrade sa Helikopterom - ali ko će biti toliko hrabar da uđe prvi? Hiljada protiv dvojice.
U to vrijeme je bilo podne, a oni još uvjek nisu mogli da uniđu u zgradu. Pucali bi odozdo, a on bi pucao nazad odozgo. Poslije podne, upali su u stan. Ovo je bio izgovor za Šejha Marvana: ranjen je u ruku, uzaludno pokušavajući da je zalječi. Izašao je napolje uzdignute glave. Sa njima su priveli i njegovu ženu, sa kojom nije imao bračne odnose.
Vijest je stigla do Hafiza el-Asada, koji je poludio, jer su mnogi oficiri ubijeni u procesu. Hafiz el-Asad je rekao: "Lično želim da ovo riješimm sa njim." Pa je otišo kod njega lično i rekao mu: "O Marvane! Hajde da započnemo iz početka! Neka Allah oprosti što je prije bilo, a mi ti nećemo suditi za ono što si uradio, ali pod jednim uslovom: da ostaviš tvoje oružije." Marvan je odgovorio: "Slažem se, ali pod jednim uslovom: da me pomogneš u uspostavljanju Islamske države u Siriji." Hafiz el-Asad se skupio i napustio sobu.
Vojno Vijeće se sakupilo, uključujući i Nadži Đemila - zapovjednika Zračnih snaga - i Mustafa Tallas je također bio prisutan, kao i velika grupa oficira i generala Nusejrija . Došli su kod Šejha Marvana. On je sjedio, pogledao je Nadži Đemila i Mustafu Tallasa i rekao: "Teško tebi, Nadži Đemalu, pašče jedno ! Zar misliš da će mo te ostaviti u životu? Osigurao sam da omladina obeća da će započeti s tobom, sa tobom i Mustafom Tallasom. Jer radi vas, paščadi jedna, mi smo poniženi od ovih Nusejrija; oni kaljaju našu čast. A za vas generali Nusejrije, osigurao sam da omladina obeća da će od vas ubiti najmanje 5,000." Nadži Đemil je rekao: "Nosite ovog luđaka; nosite ga od mene."
Poslije toga, oni bi dovodili njegovu ženu u ćeliju kod njega, pokušavajući da je povrijede dok je on zavezan, i njegova duša počela je da se skuplja. Neko takav, sa slobodnom i časnom dušom, gleda njenu čast kako se kalja, a ne može ništa učiniti da to spriječi. Zavezan je u zatvoru.
Izgubio je toliko kila da je spao na 45 kg, a njegova težina bila je oko 100 kg.
Na kraju je umro u zatvoru, a da niko nije znao da li je ubijen ili je umro "prirodnom" smrću. Pred sami kraj, njegove vene ne bi prihvatale ni glukozu. Kada je umro, poslali su njegovog oca da preuzme tijelo. On ih je upitao: "Da li ste ga ubili?" A oni su odgovorili: "Ne," i ukopali su njegovo tijelo u mezar u Damaskusu, a na stotine vojnika je čuvalo njegovo ukopavnje iz straha da omladina ne uzme njegovo tijelo i pokrene demonstracije u Damaskusu."
['Fi Dhilal Surat at-Tawbah'; str. 21-25]
